Damir Stojnić izlaže u Narodnom muzeju Labin

Petak, 02. Srpnja 2021. - 0:00

U subotu 03. srpnja 2021. u 20 sati u Narodnom muzeju Labin otvorit će se izložba Damira Stojnića.

O IGNISOGRAMIMA I KONFLAGRACIJAMA DAMIRA STOJNIĆA

Ignisogrami i Konflagracije Damira Stojnića istražuju element vatre, podjednako kroz
uporabu fizičkih materijala i metaforičkog imaginarija. Ovaj umjetnik radi s vatrom kao s
posrednikom osobne i duhovne transformacije, reminiscirajući tako postupke šamana,
mistika i alkemičara koji su mu prethodili. On opisuje vlastite radove kao “portale u drugačije
realnosti” i oni doista nude pogled u univerzalnu dimenziju imaginacije, intuicije i snova koje
svi zajednički dijelimo. On objašnjava da je njegova umjetnost pokušaj oslobađanja iz
zatvora u kojemu je zatočeno čovječanstvo, kao i od tiranije unaprijed programiranog
determinizma. Kroz vlastito djelovanje on radi na “transformaciji egzistencijalne tamnice u
prostor slobode”. Stojnić priznaje utjecaj gnosticizma i ostalih ezoterijskih filozofija koje teže
transcendenciji iluzije i ograničenja postavljenih od stvarnosti uvjetovane konsenzusom, a
koja utječe na naše navike, pretpostavke i vjerovanja, kako bi otkrile i oslobodile istinski
potencijal ljudskog iskustva. Riječ “konflagracija” korištena je od pripadnika stoičke filozofije u
staroj Grčkoj i njome su se referirali na vatru i proces izgaranja kao aktivni kozmološki proces
koji uništava i potom nanovo stvara životne forme u vječnoj permutaciji iz jedne u drugu.
Vatra je univerzalni simbol duhovnog buđenja i transformacije u svim religijama i
mitologijama svijeta. Najraniji magijsko-religijski praktikanti, plemenski šamani, smatrani su “
majstorima vatre” i gutali su žeravicu, mogli su držati u rukama užareno željezo i hodati po
gorućem ugljenu. Kroz ovladavanje svojom unutarnjom vatrom transcendirali su uobičajeno
stanje ljudskog tijela kako bi se pridružili svijetu duhova i služili kao vizionari i iscjelitelji svog
plemena. Religijski spisi diljem svijeta govore o vatri kao vrhovnom principu transformacije.
Riječima Buddhe: “ Duhovni tražitelj je poput vatre. Vatra guta sve, bilo malo ili veliko, sve
životne taštine, strasti i strahove.”
Slično šamanima, hinduistički i tibetanski jogiji prakticiraju usmjeravanje njihove unutarnje
vatre zvane: kundalini, a koja je fizičko-psihološka “zmijasta vatra” smještena u temelju
kičmenog stuba, koju bi podizali do glave i mozga ne bi li postigli ekstatičko stanje kozmičkog
prosvijetljenja. U drevnoj, protokemijskoj, znanosti Alkemije vatra je esencijalni medij
transmutacije kako kemijskih materijala tako i svijesti alkemičara. Jednom pripitomljena,
alkemičareva vatra postojano tinja do kraja njegova opusa. Vatra služi pročišćenju i
sublimaciji, polako konzumirajući sve ovozemaljsko u alkemičaru, ne bi li, on ili ona, konačno
zasjali neumornim sjajem samog sunca. Postoje duboke paralele između alkemije i
umjetnosti, budući da obije koriste kreativnu imaginaciju kao oruđe za istodobnu
transformaciju materijala s kojim rade, i same svijesti umjetnika. Švicarski alkemičar i liječnik
Paracelzus uspoređivao je vatru s imaginacijom: “ Što je imaginacija nego sunce u čovjeku.
Ona upaljuje vatru i oslobađa svjetlo za svu materiju, isto kao i sunce”.8
U seriji performansa “Ignisogrami” Stojnić koristi vatru kao posrednika duhovne
transformacije na način blizak njegovim alkemičarskim prethodnicima. On stvara vatrene
forme, na primjer, u liku leptira, mosta ili mrtvačkog kovčega, a to su redom simboli tranzicije
iz jednog stanja u drugo. U radu “ Kujem uskrsnuće” umjetnik leži na tlu iscrtavajući obris
mrtvačkog kovčega uokolo svoga tijela, potom ga uokviruje kamenjem, stvarajući ognjište
koje zatim ispunja granjem koje pali, izvodeći tu formu tinjajućom žeravicom. Taj bi se
performans mogao smatrati simboličkim samospaljivanjem umjetnika, određenom mističkom
inicijacijom. Kroz spaljivanje svog prethodnog identiteta on inzistira na ponovnom rođenju
unutar duhovnog plana egzistencije. Iz ovih se performansa mogu jasno izvući poveznice sa
šamanskim inicijacijama i postupcima, kao i s upotrebom vatre od strane alkemičara, kao
posrednika procesa pročišćenja i sublimacije, tijekom kojega sve zemaljsko zadobija duhovni
i uzvišeniji izraz.
Kroz ciklus “Konflagracije” Stojnić istražuje tenziju između metafizičkih i egzistencijalnih
polariteta: svjetla i tame, rođenja i smrti, muškog i ženskog, ljudskog i životinjskog, čovjeka i
svijeta. Njegova gnostička vizija prozire iluzorni svijet prikaza kako bi otkrila imaginacijaki
svijet snova koji leži u njegovu podtekstu: svijet fantazmagorije, arhetipskih simbola i
hipnagogičnog imaginarija, sličnog onostranim dimenzijama koje okultisti opisuju kao
“astralno svijetlo”. U radovima kao śto je to “Projekcija” autor istražuje svijetlo kao
najsuptilnije očitovanje vatre, kao metaforu kreacije. On opisuje nadrealističke aparatuse,
hibride između filmskog projektora i šivaće mašine, koji projiciraju zrake svjetla što se
polarizira u mušku i žensku figuru koje izranjaju jedna drugoj okrenute leđima, poput
alkemijskog Hermafrodita. Taj kriptički prikaz može se interpretirati kao metafora kreacije
svijeta koji je i sam projekcija svjetla u kaos materije i korespondira s diobom jedinstva i
dvojnosti, slično kao u kozmogenezama gnosticizma i kabalističke filozofije. I opet, umjetnik
radi s materijalom koji se odnosi na vatru: ugljenom prašinom i ugljenom u boji, kao ostacima
životnih formi reduciranih vatrom. U ovim vizonarskim radovima Stojnić kombinira medije
crtanja, slikanja i performativne umjetnosti i dovodi ih u jedinstvenu sintezu.
On djeluje među avangardom jedne narastajuće generacije umjetnika koji, razočarani
promašenim obećanjima modernizma, godinama probijaju put ezoterijskim i okultističkim
idejama u svome radu, pružajući nam transhistorijsku perspektivu koja nudi sveobuhvatniju
viziju stvarnih potencijala čovječanstva. U tome slijedi stope izvorišnih umjetnika 20-tog
stoljeća: Kandinskog, Mondriana, Kleea, Duchampa, futurista, nadrealista te recentnijih
Joseph Beuysa i Anselm Kiefera, riječju, svih onih koji su inspiraciju nalazili u ezoterijskim
tendencijama poput teozofije, antropozofije, alkemije i šamanizma, dok su posredovali i
vlastitu realizaciju kroz jedinstvene i transformativne radove, relevantne za vremena u kojima
su živjeli.