Pretraživanje
Povodom 171-og rodendana labinske uciteljice, spisateljice i revolucionarke Giuseppine Martinuzzi danas su na njezin grob na Gradskom groblju cvijece položile zamjenica gradonacelnika Eni Modrušan i predsjednica Zajednice Talijana Labin Daniela Mohorovic uz prisustvo clanova Zajednice Talijana.
Giuseppina Martinuzzi rodena je 14. veljace 1844. godine u dobrostojecoj obitelji u Labinu kao kci Antonije Luis i Giovannija Pietra Martinuzzija. Obitelj je izvorno potjecala iz Tricesima u provinciji Udine. Poput mnogih djevojaka iz ondašnjeg visokog društva Giuseppina je željela postati uciteljicom. Ucila je i privatno polagala ispite da bi joj se želja ostvarila. Kao uciteljica službovala je u osnovnoj školi u Galižani, zatim 1873. godine u osnovnoj školi u Labinu, te naposljetku 1875. godine u Miljama (Muggia). Iako je po zanimanju bila uciteljica, ujedno je bila izvrsna odgajateljica i književnica, sposobna spisateljica i pjesnikinja, autorica pedagoških studija, pa i udžbenika za osnovnu školu. Njezino djelo Manuale Mnemonico (Prirucnik za pamcenje) iz 1866. predstavlja primjer stvaranja shema koje olakšavaju pamcenje gradiva. Pisala je razlicite školske tekstove za djecu, iako su ih austrijske vlasti cesto odbacivali, ne odobravajuci ih zbog toga što "ne sadrže nikakve dogadaje ni povijesne cinjenice koji bi u djeci izazivali divljenje i ljubav prema Austrijskom domu".
Vatrena patriotkinja julijskog iredentizma bila je neumorni borac, prijateljica Tomasa Lucianija, Filippa Zambonija i Atilija Hortisa. Suradivala je s ondašnjim dnevnicima: tršcanskim Indipendente, pulskim Scolta i L' Eco, poreckim Istria i rovinjskim Le Alpi Giulie. Proširila je suradnju s bolonjskim casopisom La Donna, rimskim L 'Ateneo Italiano, udinskim Pagine Friulane i mesinskim La Fata Morgana.
Pocetkom 20. stoljeca zapocela je aktivan politicki život. Zastupala je ideju socijalizma ili kako ga je nazivala "humanog socijalizma", te je bila ako ne prva, onda jedna od prvih socijalistica uopce. U to vrijeme njene politicke aktivnosti, Labin je bio u sastavu Austo-Ugarske Monarhije i svoju je borbu vodila najcešce iz Trsta. Bez obzira na svoje gradansko porijeklo, život je posvetila borbi za najsiromašnije, radnike i seljake, njihovom obrazovanju i izjednacavanju njihovih prava s bogatijima, te borbi za pravo glasa žena.
Njezino najbolje djelo socijalnog karaktera je Ingiustizia (Nepravda) iz 1907. godine napisana u stihovima. Od svih balada, elegija, soneta i oda koje sacinjavaju djelo, entuzijazmom i strašcu istice se autoricina vjera u radnicki revolucionarni pokret. U toj poemi svoje su mjesto pronašli takoder i osjecaji. Zbog nacina pisanja i politickih razmišljanja, za vrijeme austrijske vladavine cesto su joj djela bila cenzurirana ili se uopce nisu tiskala.
Uciteljica iz Starog Grada, mirovinu je docekala u rodnom Labinu. Umrla je u noci 25. studenog 1925. godine, a njezin je grobni spomenik na gradskom groblju u Labinu nadvišen jednim stupom od bijelog istarskog kamena s plamenom koji treperi na vjetru, postao mjesto koje na jednostavnom kamenom natpisu nosi samo ime.
