Položeno cvijeće povodom godišnjice smrti Giuseppine Martinuzzi

Ponedjeljak, 25. Studenog 2019. - 0:00

Povodom 94-te obljetnice smrti labinske učiteljice, spisateljice i revolucionarke Giuseppine Martinuzzi  danas su cvijeće na njezin grob na Gradskom groblju položili zamjenica gradonačelnika Federika Mohorović Čekada, potpredsjednik Zajednice Talijana Labin Tullio Vorano i njegova supruga Marija Vorano te predstavnica Narodnog muzeja Labin Olja Višković. Pritom su podsjetili na njenu ostavštinu koja je nedavno, po njenoj oporučnoj želji, vraćena u Labin. Naime, Giuseppina je oporukom iz 1897. g. svoju ostavštinu poklonila gradu Labinu. Danas se čuva u Narodnom muzeju Labin.

Giuseppina Martinuzzi (14. veljače 1844. – 25. studenog 1925.)

Giuseppina Martinuzzi rođena  je 14. veljače 1844. godine u dobrostojećoj obitelji u Labinu kao kći Antonije Luis i Giovannija Pietra Martinuzzija. Obitelj je izvorno potjecala iz Tricesima u provinciji Udine. Poput mnogih djevojaka iz ondašnjeg visokog društva Giuseppina je željela postati učiteljicom. Učila je i privatno polagala ispite da bi joj se želja ostvarila. Kao učiteljica službovala je u osnovnoj školi u Galižani, zatim 1873. godine u osnovnoj školi u Labinu, te naposljetku 1875. godine u Miljama (Muggia). Iako je po zanimanju bila učiteljica, ujedno je bila izvrsna odgajateljica i književnica, sposobna spisateljica i pjesnikinja, autorica pedagoških studija, pa i udžbenika za osnovnu školu. Njezino djelo Manuale Mnemonico (Priručnik za pamćenje) iz 1866. predstavlja primjer stvaranja shema koje olakšavaju pamćenje gradiva. Pisala je različite školske tekstove za djecu, iako su ih austrijske vlasti često odbacivali, ne odobravajući ih zbog toga što "ne sadrže nikakve događaje ni povijesne činjenice koji bi u djeci izazivali divljenje i ljubav prema Austrijskom domu".

Vatrena patriotkinja julijskog iredentizma bila je neumorni borac, prijateljica Tomasa Lucianija, Filippa Zambonija i Atilija Hortisa. Surađivala je s ondašnjim dnevnicima: tršćanskim Indipendente, pulskim Scolta i L' Eco, porečkim Istria i rovinjskim Le Alpi Giulie. Proširila je suradnju s bolonjskim časopisom La Donna, rimskim L 'Ateneo Italiano, udinskim Pagine Friulane i mesinskim La Fata Morgana.

Početkom 20. stoljeća započela je aktivan politički život. Zastupala je ideju socijalizma ili kako ga je nazivala "humanog socijalizma", te je bila ako ne prva, onda jedna od prvih socijalistica uopće. U to vrijeme njene političke aktivnosti, Labin je bio u sastavu Austo-Ugarske Monarhije i svoju je borbu vodila najčešće iz Trsta. Bez obzira na svoje građansko porijeklo, život je posvetila borbi za najsiromašnije, radnike i seljake, njihovom obrazovanju i izjednačavanju njihovih prava s bogatijima, te borbi za pravo glasa žena.

Njezino najbolje djelo socijalnog karaktera je Ingiustizia (Nepravda) iz 1907. godine napisana u stihovima. Od svih balada, elegija, soneta i oda koje sačinjavaju djelo, entuzijazmom i strašću ističe se autoričina vjera u radnički revolucionarni pokret. U toj poemi svoje su mjesto pronašli također i osjećaji. Zbog načina pisanja i političkih razmišljanja, za vrijeme austrijske vladavine često su joj djela bila cenzurirana ili se uopće nisu tiskala.

Učiteljica iz Starog Grada, mirovinu je dočekala u rodnom Labinu. Umrla je u noći 25. studenog 1925. godine, a njezin je grobni spomenik na gradskom groblju u Labinu nadvišen jednim stupom od bijelog istarskog kamena s plamenom koji treperi na vjetru, postao mjesto koje na jednostavnom kamenom natpisu nosi samo ime.