Pretraživanje
Južni dio Labinšćine, u kojem počinje ugljenokopna djelatnost, nalazi se od 1420. godine pod mletačkom vlašću. Prema povijesnim istraživanjima, prva osoba koja se na Labinšćini bavila rudarstvom bio je Filippo Veranzi koji je 1626. godine koji je od mletačkog Vijeća desetorice dobio koncesiju na iskorištavanje minerala i smole koji se nalaze u Labinu u krugu od 4 milje. Sličnu koncesiju dobio je 1659. godine Lodovico Dragogna za rudnik koji se nalazio u blizini Sv. Zaharije, nedaleko Krapna. U počecima rudarenja najviše se iskorištava „rusi ugljen“ koji se mogao naći na površini zemlje, a korišten je u postupku impregnacije donjeg dijela čamca ili jedrenjaka. Prva rudarska proizvodnja započinje u Krapnu 14. kolovoza 1785. godine. Četrdesetak rudara proizvodilo je godišnje oko 560 t ugljena, koji je dopreman do Rijeke za potrebe tamošnje rafinerije šećera. Kontinuirana rudarska proizvodnja u Labinštini započela je 1830-ih godina, u tri rudnika u Krapnu. Godine 1879. otvoreno je rudarsko okno u Vinežu, a 1881. godine Krapan i Vinež spojeni su u jedinstvenu proivodno – tehnološku cjelinu. Rudnici su modernizirani, uveden je komprimirani zrak za pokretanje rudarske mehanizacije, uvedene su lokomotive, uređena su pristaništa Štalije i Bršica, te je otvoreno novo rudarsko okno u Štrmcu. Po završetku I. svjetskog rata Istra i Labinština ulaze u sastav Kraljevine Italije.
Osnovano je poduzeće Societa Anonima Carbonifera Arsa, koja upravlja rudnicima Labinštine, ulažu u rudnike, moderniziraju postrojenja. Rudnici bilježe nagli rast proizvodnje, ponajviše zbog potreba fašističke autarkične privrede. Rudnici tada slove kao najmoderniji u Europi, zapošljavaju više od 10 000 radnika, a rekordna proizvodnja dostignuta je 1942. godine s 1 158 000 t ugljena. Za potrebe radnika 1937. godine otvoreno je naselje Raša. Naselje je izgrađeno prema projektu arhitekta Gustava Pulitzera Finalija. Početkom 1940-ih godina, prema nacrtima arhitekta Eugenija Montuorija, započinje izgradnja rudarskog okna i naselja u Podlabinu (Pozzo Littorio). Nakon II. svjetskog rata nastavljena je eksploatacija ugljena na Labinštini. Istarski ugljenokopi Raša odigrali su vrlo važnu ulogu u poslijeratnoj obnovi Hrvatske i Jugoslavije. 1950-ih i 1960-ih u rudnicima je zaposleno oko 7000 rudara, a1959. godine proizveden je poslijeratni maksimum od 860 100 t ugljena. S vremenom velike su zalihe ugljena izazvale pad proizvodnje i broj djelatnika u rudnicima, te da bi se spasilo gospodarstvo izgrađena je i puštena u pogon Termoelektrana Plomin 1. 1970-ih godina planira se postepeno zatvaranje rudnika, te njegova supstitucija gradnjom niza tvorničkih pogona, od kojih su neki i direktno proizišli iz rudnika (1971. godine republičkoj razni donesen je Zakon o supstituciji rudarenja te je na osnovu zakona osnovano poduzeće Labinprogres).
Većina rudnika zatvorena je 1980-ih godina, ponajviše zbog nerentabilnosti. Rudarsku proizvodnju nastavilo je novo poduzeće Istarski ugljenokopi Tupljak, koje se zbog proizvodnih teškoća od 1990. do 1992. godine nalazilo u stečaju. Gotovo svu proizvodnju koristi novoizgrađena termoelektrana Plomin 2, a ugljenokop sve više ovisi o hrvatskoj elektorpivredi. U svibnju 1999. godine prestala je proizvodnja u Tupljaku, 29. studenog 1999. godine jama je zatvorena, čime je ujedno zatvoren i posljednji ugljenokop u Hrvatskoj.
